Vratili smo se u Hrvatsku prije 4 dana. Ne znam je li razlog jet lag, ali imam taj osjećaj anksioznosti. Nemir, nezadovoljstvo, milijun obveza, a teško mi se prihvatiti ijedne. Tamo je bilo sve super. Sve je bilo posloženo. Sve sam dobio što sam očekivao, ali i puno više. Tamo bih mogao ostati. Neću ga zvati putovanjem života, jer to je bio samo prvi moj odlazak u SAD. Sada sam siguran da nije i zadnji. Možda zadnji s kojega sam se vratio.

Tražio sam odgovarajući naslov, niti jedan naslov ne može sažeti te emocije koje želim prikazati. Pa neka budu onda ta tri. Prvi – iskreni, drugi – dosadan i generički i taj treći – realni.

Nakon ovog zbunjujućeg uvoda kojeg sam napisao radi sebe, kreće priča i uvod u putovanje koje mi je otvorilo ne samo oči, već i srce.

Bio je negdje početak 2023. godine, vrijeme kada sam nakon 11 godina odlazio iz Microtona i ulazio full-time u BBQ svijet. U jednom od gotovo svakodnevnih razgovora s Goranom rekao sam mu da bih volio otići u Texas i pitao ga bi li to njemu bilo zanimljivo. Ne sjećam se razgovora i toka misli, ali se sjećam osjećaja koji sam imao kad je odgovorio potvrdno. U tom trenutku je jednostavno sve postalo – moguće. Uvijek sam smatrao taj put kao nešto nedostižno, kao nešto skupo, nemoguće za organizirati i realizirati.

Složili smo se da bi idealno vrijeme za put bila veljača zbog manjeg obujma posla i u BBQ Hot Yardu, ali i u Volim Ljuto. Kako bismo lakše dobili dozvolu kod kuće za ovakvu avanturu, odlučili smo voditi i pratnju – Petru i Ivanu. Tako je, sada se malo opuštam i bacam te svoje fore zbog kojih ste ovdje (znam da niste, ali uvjeravam i vas i sebe da jeste).

Da ne idem previše u detalje, s vremenom smo uzeli letove, Petra je tu najviše doprinijela, odluka je pala na posjet gradovima New Orleans, Lafayette, Houston, Austin i Dallas. Sveti Toni je imao tu nesreću da je ispao s liste, ali njega i dan danas ignoriram kako ne bih shvatio da sam nešto bitno tamo propustio. Čak mu niti ime ne želim napisati.

BBQ sezona je bila duga i žestoka i tek sam se početkom 2024. uspio ozbiljnije posvetiti putovanju. Kontaktirao sam sve Pitmastere s kojima sam u kontaktu i zatražio savjete za mjesta koja treba obići i ovdje moram istaknuti Danielle Bennett (IG: @divaqbbq) i Nikolu Kostrenčića (IG: @hotb33) koji su zaista izdvojili znatno vrijeme da nam napišu koja mjesta moramo obići i dali još hrpu savjeta.

3 BBQ radionice u 15 dana i nedjeljna šetnja Medvednicom dan prije puta nisu dozvolili da osjetim neko iščekivanje. 5.2. je došao tiho, na prstima. 5.2. – danas si daleko 200 godina…

Aerodrom, prvi let, kasnimo u polasku, ali imamo samo 90 minuta između planiranog slijetanja i polaska za Chicago. Kad smo sletjeli, bilo je trčanje po aerodromu i jedva smo stigli. Ne znam bi li nas čekali ili ne, ali sigurno smo među zadnjima ušli u taj avion, 9h leta prošlo je brzo, pogledali smo 3 puta Oppenheimera i sad znamo napraviti atomsku bombu. Nisam siguran želim li se time hvaliti u SAD-u…

U Chicago smo stigli, ali koferi nisu. Očito smo bili brži od njih u Münchenu. Letimo dalje u New Orleans i ne zamaramo se previše time. Tamo na aerodromu prijavljujemo baggage delay i dobivamo potvrdu da će nam biti nadoknađeni troškovi kupovine novih odjevnih predmeta i higijenskih potrepština. O tome neću ovdje daviti ljude koji su došli čitati o roštilju, ali koga zanima više neka mi se javi na 555-DAVORIMANOVENAJKICE. Uzimamo rent-a-car, našu veliku Toyotu Highlander koja je bila daleko najmanji auto u Americi ikad. Smještaj, spavanje, vratilo se vrijeme, još uvijek je bio 5.2.

Doručak u obližnjem Jimmy J – jako dobra Cajun & Creole kuhinja i osoblje koje nas je oduševilo. Par dana kasnije smo skužili da su zapravo svi u Americi takvi. Srdačni, pristupačni, obazrivi, veseli, pozitivni i sad bih mogao staviti još 17 sličnih pridjeva. I shit you not. Mrkva. Ovo ću vjerojatno još ponoviti milijun puta u tekstu. Jeli smo Po’Boy sendviče, Shrimp on grits i Garlic-cream sauce dish s krumpirom, kozicama, kobasicama, špekom, jalapeno papričicama i rajčicom. Generalno sve ukusno, ali nas začini nisu oduševili, tj., očekivali smo puno jače okuse. Jedino je to zadnje jelo bilo donekle u skladu s očekivanjima. 

Šetnja uz Mississippi, drugu najdužu rijeku (tekućicu, ne grad) u SAD-u (Missouri – (rijeka, ne država) ju dere za 2km), a zatim i kroz sami grad. Pregled raznih trgovina i pronalazak kulinarske radionice lokalne kuhinje. 

Ručak u Morrow’su – jedan restoran izvan centra gdje smo za predjelo jeli rakove noge i kliješta u sjajnom Creole umaku i ovoj je bilo sjajno. Uz to i nekakav tostirani kruh sa sirom – ništa posebno. Glavno jelo prženi krumpirići u batat ispod gomile pohanog – rakovi, kozice i som. Bilo je ukusno dok nismo shvatili da zapravo i nije. Naime, takvu žgaravicu nismo imali nikada, a okus pohanog osjetili bismo tijekom podrigivanja sljedeća dva dana.

Doručak Gumbo, Shrimp Creole – oba jela jednostavna i ukusna. Nakon toga smo Goran i ja išli na kulinarsku radionicu Cajun i Creole kuhinje gdje smo učili raditi Gumbo, Jambalayu Pecan Praline i Banana Bread puding. Sve smo naravno degustirali. Oduševila nas je Pat, starija gospođa koja je tijekom vođenja radionice ispričala potpunu povijest New Orleansa i kako se razvijala ta najraznovrsnija američka kuhinja koja je rezultat velikog utjecaja francuske, španjolske i afričke kuhinje. Sjajno iskustvo!

Ručali smo i dalje u istom tonu u jednom restoranu – bilo je tu janjeće koljenice s mahunama i pireom, mesnu štrucu sa špekom i pireom, jambalayu s kozicama, kobasicama i piletinom, salatu s kozicama, gumbo i gustu juhu od kozica.

Nastavili smo prema Caesers Superdomeu – stadionu New Orleans Saintsa na kojem se sljedeće godine održava SuperBowl. Sjećate se, United Airlines je sponzor naše odjeće pa hvala im ovim putem na Saints hoodici. Gubili nam češće kofere.

Večer je bila rezervirana za vožnju posljednjim parobrodom na Mississippiju – Natchez. Par piva, whiskeya i uživanje u Dukes of Dixieland jazz bendu.

Već ovako bogat i ispunjen dan završio je šetnjom Bourbon ulicom koja pokazuje svu savršenost noćnog života New Orleansa – gotovo svaki lokal ima svoj live band, a već vruću atmosferu još više zagrijavaju flertujući pogledi sa svih strana uz poklanjanje prigodnih ogrlica kao znak požude. Završili smo večer u Fritzel’su uz koktel i jazz i upoznali Dejana – Crnogorac koji je ovdje već par godina i radi kao konobar. Uz njega tu su također Biljana i Kristo i ljudi hvala vam za tu predivnu večer!

Dan je krenuo tužno – stigli su nam koferi. Što da obučem, milijun opcija i briga, a bilo je tako jednostavno. 

Doručak, Mena’s palace: omlet na 4 načina, Creole, šunka, kobasica i Tasso. Onak, nemam tu nešto posebno za napisati, nismo bili oduševljeni. Sjedamo u auto i odlazimo u močvarno područje sjeverno od grada.

Organizirali smo si izlet močvarnim brodom uz sjajnog lokalnog vodiča čijeg se imena ne mogu sjetiti, i iako nas je njegov humor oduševio i smatrali smo ga darom s neba u tom trenutku, sada znamo da je samo jedan u golemom nizu nevjerojatno srdačnih, dobronamjernih i duhovitih Amerikanaca. Vidjeli smo aligatore, rakune, divlje svinje, čak smo i držali mladog aligatora. 

Večer – Mardi Gras parada. Obukli smo se prigodno i krenuli u grad. Još jedno iznimno iskustvo i uživanje u lovljenju stvari koje sudionici parade bacaju sa svojih ogromnih vozila. Prvih 17 sekundi. Nakon toga izbjegavanje svega jer shvaćamo u tom trenutku da je to sve gomila smeća koje nećemo nositi u Zagreb. Osim par ogrlica koje ću pokloniti našim BHY curama. Flert, sjećate se. IYKYK. 

Ne, nije gotov dan. I mi smo mislili da jest. Ali onda se dogodio. Da GM’s Smoke & Soul BBQ i prvi čiji IG tag stavljam ovdje (IG: @dagmsmokeandsoulbbq). Foodtruck s varijantom off set smokera koji u ponudi ima Brisket, rebarca… Nismo bili ni najmanje gladni pa smo uzeli samo Brisket loaded nachose i shvatili napokon gdje smo. Mi smo stigli u SAD. USA. BBQ Streetfood. BBQ vrata su se širom otvorila pred nama.

Popili smo Goran i ja još par piva prije spavanja i ohrabreni otišli u Penthouse na vrhu zgrade u kojoj je bio naš apartman. I shvatili da je gore bazen s dva roštilja koji su na raspolaganju svima stalno. Nismo požalili to kasno otkrivanje jer su dani bili zaista ispunjeni aktivnostima. Nisam požalio, jer da jesam, napisao bih da smo pronašli bazen na vrhu zgrade u ovaj blog. 🙁 

Čitajte sljedeći nastavak bloga u kojem napokon obilazimo i prve prave BBQ restorane te stižemo u Texas!

POGLEDAJ VLOG NA NAŠEM YOUTUBE KANALU!